Riječ autorice

Ne znam za vas, ali mene misli neumorno prate kud god krenula.
Sjećam se svojih srednjoškolskih dana kada bih se zagledala u neku srednjovječnu gospođu u autobusu i stala zamišljati kakav život vodi, pitajući se je li sretna.
Sjećam se i kada sam za vrijeme fakulteta na autobusnoj stanici svakoga jutra susretala ista lica koja su svakoga dana u isto vrijeme odlazila i u isto vrijeme se vraćala kući. Pitala sam se hoću li i ja biti među njima za koju godinu, izmjenjivati zimsku i ljetnu odjeću i stajati svakoga dana u isto vrijeme na istoj autobusnoj stanici s izrazom lica da bi život mogao biti i više od toga.

Najviše me ipak mučila jednoličnost života za koju sam mislila da ju se ne može slomiti, a da se usput ne raspadne i sve ostalo. Je li život uistinu tek crta kojom se krećeš, protestirajući u sebi kada te nitko ne čuje?

Svi ti ljudi koje sam godinama susretala na autobusnoj stanici nikada nisu djelovali sretno ili uzbuđeno. Bili su to ljudi bez boje. Najviše me strašila pomisao da su pristali na život bez boje bez da ih je itko na to prisilio. Iako je izgledalo da netko upravlja cijelom tom skupinom ljudi svakoga jutra, istina je zapravo bila da je to bio njihov izbor, iako o toj riječl vjerojatno nikada u životu nisu razmišljali. Izgleda da su vjerovali u ispravnost onoga što odabire masa, jer ispravno je ono što je prihvaćeno? Nije li tako?

Najčešće nije.

Dan danas mislim na te ljude s autobusne stanice. Izbor kolumni Velike stvari – iza scene priče su o ljudima koje svakodnevno susrećemo na autobusnim i tramvajskim stanicama, u svojim uredima. Jer, svi mi ponekad stojimo na autobusnoj stanici smrknuta lica misleći da je život nešto što moramo gurati iz dana u dan.

Srećom, istina o životu puno je veća.

Tražeći odgovore o toj istini nastala je knjiga koju dijelim s tobom.