Često znam pročitati kako smo mi, milenijalci, generacija koja stoji na razmeđu dvaju svjetova, odrasla u svijetu koji više ne postoji. Generacija kojoj je nostalgija za jednostavnijim životom srednje ime, koja u sebi nosi bol zbog onoga što je prošlo i pokušava preživjeti u ovome što je došlo.

Dom nam je na mostu tih dvaju svjetova. Puni smo čežnje i uspomena koje su danas već svjetovima daleke, ali srcu još uvijek bliske.

Posljednji smo koji poznaju svijet bez tehnologije i prvi koji su uz nju bili primorani odrastati. Igrali smo se na dvorištu dok se ne bi upalile ulične svjetiljke. Danas vlastitu djecu odgajamo iznad tih istih dvorišta. Samo što su ona prazna.

Roditelji nam nisu bili terapeuti. Nisu analizirali naše emocije, nisu čitali priručnike o roditeljstvu i nisu nas pitali kako se osjećamo svakih pet minuta. Voljeli su nas na način koji je tada bio moguć.

Mi smo danas svojoj djeci roditelji, prijatelji, psiholozi, učitelji i emocionalni vodiči. Istovremeno.

Sjećamo se vremena kada su čekanje i dosada bili sastavni dijelovi života i nitko ih nije pokušavao izliječiti kao da se radi o smrtonosnim bolestima.

Pokušavajući pomiriti ta dva svijeta, stojeći na svom uskom mostu, mi smo ti koji su normalizirali anksioznost i psihoterapiju (nema na čemu).

Mi smo oni koji tijekom retro tjedna u trgovinama posegnu za Jadro keksima i Faks Helizimom u starom pakiranju. Oni koji neprestano ponavljaju: kad smo mi bili mali, to nije bilo ovako… I oni koji se još uvijek živo sjećaju svijeta koji gotovo da nema nikakve poveznice s ovim u kojem živimo.

Kao tipičnoj milenijalki sklonoj pisanju, bilo je samo pitanje vremena kada ću naše generacijske čežnje preliti na papir. I tako je nastala Helena Lenowitz. Žena koja živi na razmeđu svjetova. Žena kojoj je uspjelo ono o čemu mnogi od nas potajno, ili ne tako potajno, sanjaju.

Vratiti se. Vratiti se u vrijeme koje nam je oduzeto, vrijeme koje nismo stigli proživjeti kao odrasle osobe – osamdesete. Vrijeme kada je bilo jednostavnije osjetiti radost, kada je život bio tiši, a srca glasnija.

Vrijeme kada je čekanje značilo zajedništvo. Listanje časopisa. Gledanje filmova i serija. Vrijeme kada se uistinu živjelo u trenutku koji danas razni terapeuti svojim metodama pokušavaju pronaći. Vrijeme u kojem je živjeti u trenutku značilo poredati se ispred televizora jer upravo počinje Dinastija.

Pisati ovu knjigu značilo je vratiti sebi ono za čime sam čeznula. Svijet koji je zauvijek nestao.

Knjigu sam pisala za sebe, za svoju generaciju, ali i za one koji nisu imali sreće biti dijelom tih velikih godina. Knjigu u kojoj su glazbenici i umjetnici bili idoli koji su to uistinu zaslužili biti.

I bilo bi sasvim neobično da jedna milenijalka nije napisala knjigu baš o osamdesetima. O svojoj tihoj opsesiji i sjećanjima koja je trebalo zaustaviti prije nego što nestanu u šumu i buci novoga svijeta.

Knjigu o ženi koja je proživjela snove velikih osamdesetih.

Tvoja karta za povratak čeka te u ovoj knjizi.

Možeš je kupiti ovdje.