Svi mi koji smo odrastali u osamdesetima znamo da je moda tada bila – čista demokracija kaosa. Osamdesete su zahtijevale hrabrost. I sprej za kosu jačine laka za parkete.

Bilo je to desetljeće u kojem bi modna pravila došla na tulum, napila se, izula cipele i zauvijek nestala.
Ideje su se rađale ujutro i umirale navečer. Ponekad i dizajneri zajedno s njima – barem estetski.

Osamdesete su bile reciklažno dvorište mode: sve je bilo dopušteno, sve se miješalo i ništa se nije
objašnjavalo. Rame uz rame stajali su punkeri s razbijenim patentima i korzetima,new romantic dečki sa šminkom boljom od one koje su nosile naše mame i poslovne žene koje su izgledale kao da idu na modnu vojnu paradu. Svi su imali poruku. Čak i kad ta poruka nije bila jasna nikome osim njima samima.
Odjeća nije bila samo ono “što imaš na sebi”, nego tko želiš biti. Madonna je nosila čipkaste rukavice i uvjerila nas da možemo biti Like a Virgin, iako još nismo imale pojma što to točno znači. David Bowie izgledao je kao svemirac u mirovini, a Duran Duran nosili su više eyelinera nego sve naše mame zajedno.
Danas moda izgleda kao da se stalno trudi ne uvrijediti nikoga. Sve je lijepo. Sve je funkcionalno. Sve je u nijansama “neutralnog”. A u osamdesetima – moda je urlala. Bio je to period u kojem si doslovno odjenuo stav prije izlaska iz kuće. Stav koji je bio relevantan. Ili nije. Ali svi su ga zamijetili.
Pisanje romana smještenog u 1984. značilo je ponovno zaroniti u to modno ludilo. Lista inspiracije uključivala je sve – od Vivienne Westwood do DIY kreacija s bedževima, šarenim najlonkama, neonskim bojama i frizurama koje su brojale nekoliko katova.
Modna katastrofa? Možda.
Ali i briljantna, neopoziva sloboda.