Često sam dobivala pitanje zašto svoje romane ne smještam na domaći teren.

Prvo, to nije nešto što smatram da trebam uklopiti u jednadžbu kao obavezni element kada počinjem pisati, jer ja nemam ni jednadžbi ni elemenata. Mjesto radnje je za mene na ljestvici važnosti visoko kao i sami likovi.
Često mjesto radnje u svojim romanima zaista i gledam kao likove. Donekle poznate, dovoljno da mogu zamisliti kakvi su, dovoljno da se s njima mogu grdno prevariti ili u njima gorko razočarati, dovoljno da ih imam u svojoj glavi kao ideju koja se može realizirati na neočekivane načine, dovoljno da mi budu izazov.

Ista je stvar s lokacijama koje su se pojavljivale u mojim romanima. Poznavala sam ih dovoljno da od njih mogu očekivati i ono dobro i loše. U stvarnome svijetu boravila sam na njima taman toliko da si mogu utvarati da o njima nešto znam, što je idealan sklizak, ali i plodan teren bez granica postavljenih u mome umu.

Domaći teren opterećen je mojim utabanim koracima, ima svoju zadanu boju i zvukove, a ja do sada nisam imala posla s likom koji će se zbog samog svoga postojanja morati uhvatiti ukoštac sa cijelom tom problematikom. Ali ne kažem da neću.

Dakle, nema kalkulacija.

Pišem spontano. Pišem kako mi se piše.
Po prirodi sam prebjeg. Volim novo, volim nepoznato. Otkrivanje novih kopna u mojoj osobnoj geografiji događa se istovremeno kao na Google mapsu. Gdje god dođem otkrijem komadić sebe koji možda ne bih nikada upoznala da sam otišla negdje drugdje. A tada proradi mašta. Tada sve kreće. Postavlja se zastavica na novi osvojeni dio kopna u meni i počinje priča.

Fan fact: pročitavši Belu Lang, jedan izdavač me je nazvao telefonom i predložio da New York zamijenimo Dublinom, jer će se naši ljudi moći bolje poistovijetiti s gradom u koji je otišlo toliko njih iz Hrvatske u potrazi za boljim životom.
Možda nije shvatio da mi iz romana čupa jednog od glavnog likova – grad.
E, to se zove pokušaj kalkulacije 🤭

Što vi mislite?