Ako danas želiš biti uspješan autor, pisac ili čak samo netko tko želi da njegova knjiga pronađe put do čitatelja, više si ne možeš priuštiti luksuz da ne razumiješ pravila igre. Ne ona književna — ona marketinška. Jer knjiga, koliko god bila dobra, više ne putuje sama. Ona ide u paketu s pričom, strategijom, tempiranim objavama i pažljivo dizajniranim osjećajem da se upravo sada događa nešto što ne bi smio propustiti.

U suprotnom, možeš napisati remek-djelo. I gledati kako stoji. Lijepo. Tiho. Nevidljivo.

Jedna meni draga osoba jednom mi je rekla:
“Znaš, vi pisci ste nam bili draži dok ste bili samo slika s unutarnje strane korica. Moramo li baš znati sve — i koliko pasa imate i kako vam radi probava?”

Teško je ne složiti se.

Nekad je postojala distanca koja je davala težinu. Danas postoji prekomjerna blizina koja razvodnjava sve. Pisac više nije glas — pisac je sadržaj. A sadržaj mora biti stalan, glasan i dovoljno zanimljiv da ne ispadne iz igre.

I tu počinje prava priča.

FOMO, taj famozni “fear of missing out”, nije više tek bezazlena fraza, nego pažljivo brušen alat koji stalno šapuće — još malo pa nestalo, zadnji primjerci, sada ili nikada — stvarajući osjećaj hitnosti koji nema puno veze s realnim stanjem, ali ima itekako veze s našom psihologijom i strahom da ćemo ostati bez nečega što “svi drugi” već imaju.

SOCIAL PROOF, odnosno društveni dokaz, dolazi odmah iza njega i elegantno preuzima stvar, jer kada vidiš da je nešto već kupilo, pročitalo ili pohvalilo dovoljno ljudi, postaje ti gotovo neugodno ne složiti se s većinom, kao da vlastito mišljenje odjednom treba potvrdu mase da bi uopće postojalo.

A onda, gotovo neprimjetno, uskačeš u BANDWAGON EFEKT — u taj kolektivni vagon u kojem čitaš, gledaš i kupuješ ono što čitaju, gledaju i kupuju drugi, jer je jednostavnije, sigurnije i, ruku na srce, manje riskantno nego stati po strani i reći: “Ne zanima me.”

Istina, ništa od toga nije novo. Još su se na tržnicama vikali isti ti principi, samo bez engleskih naziva i marketinških prezentacija. “Još malo pa nestalo!” nije rođen na internetu. Samo je sada digitalno pojačan i dotjeran.

Ono što jest novo jest količina. I intenzitet.

Jer u tom neprestanom stvaranju osjećaja hitnosti, pripadnosti i kolektivne potvrde, počinje se događati nešto tiše, ali ozbiljnije — gušenje autentičnosti. Kao da netko pokušava ukrotiti rijeku i uvjeriti je da joj je novi, nacrtani tok zapravo prirodan.

Polako nam se smanjuje prostor za vlastiti sud. Otupljuje se kritičko mišljenje. Individualnost postaje nezgodna, skoro pa nepristojna. Lakše je slijediti nego birati. Lakše je prihvatiti nego promisliti.

A možda bismo mogli pokušati nešto radikalno.

Možda bismo mogli, čisto za promjenu, otići do knjižnice. Ući među police bez preporuka, bez liste “must read”, bez tuđih ocjena. Uzeti knjigu koja nas iz nekog razloga privuče — naslovom, koricama, intuicijom. Pročitati je.

I onda, zamisli, sami odlučiti je li dobra ili nije.

Pa to podijeliti s nekim.

I tako, možda, stvoriti jedan drugačiji social proof — onaj koji ne počinje u algoritmu, nego u vlastitom iskustvu.