Osamdesete su bile desetljeće koje je živjelo na rubu i plesalo kao da mu je to posljednja noć. Desetljeće koje je istovremeno bilo i disco kugla i političko minsko polje.

Vrijeme u kojem je svijet nosio jastučiće na ramenima, a na duši težinu promjena kojima nitko nije mogao predvidjeti ishod mojoj je priči dalo živopisnu pozornicu čija je važnost bila na razini bilo kojeg drugog lika u romanu. Osamdesete su bile kaos koji je mirisao na mogućnosti. Ispod svih slojeva lakiranih cipela i crnih olovki za oči krila se stvarna ranjivost – ono što sam trebala.

Glazba je tada bila intenzivna na način koji to današnje generacije teško mogu razumjeti. Svaki koncert bio je poligon na kojem su se događale pogreške koje su se pamtile dulje nego čisti tonovi. Glazba je bila živa.

Društveno, desetljeće je bilo u raskoraku: stari poredci su se ljuljali, a novi još nisu bili definirani. Kapitalizam se probijao kroz subkulture koje su vrištale u otporu. Frizure su označavale političke stavove, a klubovi testove osobnosti. Ući u legendarni londonski Blitz Club značilo je proći strogu estetsku provjeru — “previše si običan” bila je presuda koja je mogla odrediti cijelu večer i ostaviti te da ostaneš stajati pred vratima kluba.

Pisati roman koji se odvija u tom vremenu značilo je ogoliti se, prvenstveno u emotivnom smislu. Pružiti sebi priliku da osjetim nešto stvarno, makar bilo presvučeno slojevima fikcije. Pokušati odbaciti sigurnosnu mrežu današnjice – algoritme koji nam nude alternativu za sve što nam u životu nedostaje.

Osamdesete su godine koje zapravo nikada nisu uistinu prošle. Godine koje su nam dale soundtrack života i modu koju i nakon 40 godina uporno kopiramo svakoga dana. Godine koje su bile zadnji obrambeni zid prema tehnologiji koja je kucala svijetu na vrata. Godine kada je bilo dobro biti živ.
Bila je čast okusiti ih makar nakratko, kao dijete. A danas kao odrasla osoba s olovkom u ruci ispisati priču koja će vas u osamdesete vratiti.

Uskoro!